«SEMBRA UNA VESPA»
Muškaraca, žena, djevojaka ... u narednih 60 godina...
A sve je počelo idejom...da se talijanima i talijankama podari prijevozno sredstvo kojim će svladavati udaljenosti po Italiji i okolici cestama koje su bile u puno gorem izdanju nego li ih je ostavio slavni Gaj Julije zvani Cezar a da to isto sredstvo bude jeftino za kupiti, jednostavno za održavanje, dostupno, a prije svega jednostavne konstrukcijske naravi. I sve to pod uvjetom da se koriste dostupni dijelovi i materijali što je u ono vrijeme bilo svedeno na najnužnije...a izbor je bio u ono vrijeme u Italiji...mamma mia!
I proćelavi dobroćudni gospodin Corradino dobio je od gazda Enrica zadaću:» Za ime Boga, napravi nešto slično našim talijanima (i talijankama) da se mogu voziti našim prekrasnim razrovanim cestama !!»
I tako se naš dobri majstor Corradino uhvatio ćorava posla. Kako li mu je bilo teško i mukotrpno sa aviona prijeći na motore!!! Što, kako, zašto, zašto? Od čega? Zašto???
I u besciljnom lutanju i razmišljanju od čega sklepati motorić zadanih specifikacija, jer u protivnom bi dobio otkaz i dječica bi ostala gladna a žena bez više nego potrebnih modnih detalja, opazio je neko skladište.
«Kakvo li je to skladište?» pitao se naš dobri ćelavac. Zavirivši unutra opazio je neke male dvotaktne jednocilindarske motoriće od 98 ccm višestruke namjene koji su razvijali 3,2 KS pri 4300 o/min, samo što on to još nije znao. Ali to je njemu, ionako, tada bilo nešto nebitno, nešto nedostojno njega.
Zar on , koji je baratao zrakoplovnim motorima od 8, 10 i 12 cilindara sa po nekoliko stotina konja da se zamara tamo nekom cvajom što ćubi u nekom skladištu. A kako su samo mali i ružni i sigurno prde i stvaraju oblak doma. «Ah!» pomisli naš dobri ćelo »što me snađe?»
I tako se on, tužan i nesretan, češkajući se po već spomenutoj ćeli, uputi domu svome mukotrpno razmišljajući o teškoj sudbi svojoj. Jer, vrsni konstruktor složenih zrakoplovnih konstrukcija našao se na sto muka. Tko je mislio da će biti toliko muke za stvaranje nečeg, naizgled, tako jednostavnog? A nije bilo ni papira ni olovke pa da barem nešto nacrta! Nego je jadničak sve morao stvarati i memorirati direktno u svojoj vlastitoj glavi!!!
I tako se u očaju sjetio da u nekom kutu tvornice imaju neke 8-inchne kotačiće zaostale od zrakoplova. Kada ih je išao pogledati našao je i dijelove ovjesa zrakoplova! U trnutku mu se upalila žarulja!!! Zašto bi njegov motocikl morao biti kao i ostali? Zašto bi morao imati velike kotače? Može imati i male!!! I sjetio se i onih malih cvaja u napuštenom skladištu! I kako je bio sretan!!! Sve dok mu nije palo na pamet da malu cvaju i male kotače na jednostrukoj avionskoj vilici nema na što montirati.
A onda se sjetio Lancie Lambda koja je imala samonoseću karoseriju!!!
I na brzinu navario nekakvu limenu konstrukciju, na koju je montirao već spomenute kotačiće sa avionskim ovjesom i malu prduckavu cvaju. Da sve to bude još funkcionalnije, dodao je i tada neviđeni prednji štit. I svjetla, naravno. I sjedalo.
I nazvaše ga Paperino!
Kada je Enrico to sve vidio bio je oduševljen. Takvo što svijet još nije vidio. A i neće. Jer se sjetio da će taj mali motocikl (mali isključivo dimenzijama, ali velika i bogata duha!) možda htjeti voziti i bambine u minicama! A bilo bi im jako nezgodno zajahati Paperina! I tako se naš dobri Corradino, ponovo zatvorio u garažu, uhvatio flekserice i odrezao središnji tunel (koji se danas kod nekih modela skutera spominje kao neko revolucionarno i poželjno riješenje a na Vespi su ga odbacili, a i za jugića sa 5 brzina kažu da je revolucionaran!) i otada poslovica «što ne valja za Vespu, dobro je za druge-ostale!».
E, sada je Enrico bio zaista zadovoljan.
Uslijedili su prototipovi MP-6/1 i MP-6/2 kod koji se javljao problem hlađenja pogonskog agregata a koji je riješen prisilnim hlađenjem ventilatorom.
Kada je sve to skupa proradilo i dobilo ime (vidi početak teksta), Enrico Piaggio je, jednog travanjskog jutra 1946., otrčao u Firenzu i patentirao svoje malo čedo kao «motocikl promišljenog sklopa uređaja i djelova kombiniranih s karoserijom i oplatom koji pokrivaju svu mehaniku».
I zvjezda je rođena! I od samoga početka zasjala je punim sjajem!
I tako jako je zasjala, da su amerikanci poslali zapovjednika svojih postrojbi u Italiji, da izvidi o čemu se radi, te ih o tome detaljno izvjesti kako bi osigurali da im nitko ne ugrozi njihove dvokotačne ikone.
Ali, umjesto da hladne glave procjeni kolika je to opasnost za američku industriju dvokolica, on je podlega šarmu Vespe i odmah i sam poželio jednu.
Pa su se javljali raznorazni vesposkeptici, koji su joj prognozirali skoru propast tvrdeći kako za takvo što nema ni mjesta ni interesa. Jadnici ne znaju u kakvoj su zabludi bili!
60 godina proizvodnje nešto znači, zar ne?
Zar sve mora biti jednoobrazno i klišeizirano da bi bilo uspješno? Zar jedan motocikl ne smije imati šarma da bi osvojio mnoga srca? Zar to što se svidio nježnijem spolu znači da ga muškarci ne smiju voziti? Da, ako se nema nešto među nogama od rođenja, to se mora nadoknaditi nečim umjetno velikim, zar ne?
A Vespa je bila namjenjena onima koji su znali što žele i nije im bilo potrebno nikakvo sredstvo dokazivanja. Nije patila za macho nasiljem i za dokazivanjem putem izgleda. Nije joj trebao imidž nasilnika da bi se probila do svojih obožavatelja. Osvajala je šarmom, dobrohotnošću, umiljatošću.
I nikada nije asocirala na nasilje, već je uvijek slala poruku o neviđenom mediteranskom šarmu koji ne zna za brzo, ljutnju, prijekor...
Asocirala je na lijepo, ugodno, lagano, lepršavo, bezbrižno, spontano...
Bila je i ostala lišena bilo kakve tekovine industrijskog doba...
I tako je mala Vespa, koja je ujedno i začetnica jedne vrlo popularne klase vozila pod imenom skuter, krenula u svoj nezaustavljivi pohod.
Najprije je poharala Italiju. Svojim izgledom, jednostavnošću, pristupačnošću, jednostavno je mamila. A da bi bila pristupačna pobrinula se posebna kreditna linija sa rokom otplate do 30 mjeseci. I prodavala se u salonim zajedno sa plemenitim modelima automobilske marke Lancia. Nakon što ju je Moto Guzzi odbio. Kojem tada nije padalo na pamet da bi jednoga dana upravo tvrtka nastala na Vespinim lovorikama mogla postati njegovim vlasnikom! Kako se bahatost skupo plaća!
Ali Vespa nije bila bahata.
I vozili su je svi. I studenti i njihovi profesori. I doktori i bolničarke. I piloti i stjuardese. I domaćice i tvornički radnici. I mnoge poznate filmske i ine zvijezde i zvjezdice. Svi.
A kada je pokorila matičnu domovinu, krenula je u osvajanje svijeta.
Ne samo da ga je osvojila i pokorila, nego je nastavila vladati njime. I zavukla se u svaki njegov kutak donoseći vesele misli Mediterana.
Zavladala je i fimskim platnom sa snimljenih 82 filma. A mnoge filmske i ine zvijezde i zvijezdice nakon toga željele su biti u njenoj blizini. Ako je već nisu imale u svom voznom parku, svakako su htijele biti u njenoj blizini i to zabilježiti na fotografijama.
Veliki filmski kauboji John Wayn, Gary Cooper, Marlon Brando...
Jahale su je i ljepotice poput Ursule Andress, Kim Novak, Raffaelle Carre, Jennifer Lopez, Geraldine Chaplin, Petre Nemcove, Nocole Kidman, Ester Williams... Sve su one jahale Vespu.
Giorgio Bettinelli je na Vespi prešao preko 200000 kilometara i na njoj obišao cijeli svijet.
Ni papa Pavao VI nije mogao ostati ravnodušan spram čari ove ljepotice!
A u međuvremenu se i filmska ekipa koja je snimala znameniti film «Ben Hur» u vrijeme pauze snimanja družila sa Vespom.
U našoj Domovini ova bella macchina također je pustila korijenje. U Splitu ju je predstavio legendarni Bernard Vukas. Iz tog mediteranskog bisera glas o legendarnom motociklu prenio se cijelom nam Domovinom i do današnjeg dana počašćena je njenim umilim zvukom.
A da je Split i danas grad Vespe svjedoči gospodin Nikša Borčić «Nike» koji je sa svojim bijelim jurilicama prešao jednako, ako ne i više kilometara od Battinellia. On je, kako sam kaže, jednostavno «ovisan». O čemu, prosudite sami!
Što još reći o Vespi?
Sa konstrukcijskog gledišta ona je jedan pravi «antimotocikl». Zašto? Jer prilikom njezina stvaranja nisu se slijedila nikakva pravila zadana od tadašnjih konstruktorskih autoriteta.
Nije imala klasičan prednji ovjes. Nije imala klasičan stražnji ovjes. Pogonski agregat i mjenjač činili su ovješeni element, odnosno bili su dio stražnjeg ovjesa (nakon modela V 98). A što drugo i očekivati od vrsnog konstruktora zrakoplova nego izvrstan motocikl složen od zrakoplovnih dijelova, malog cvaje koji je korišten u vojne svrhe i vrhunske samonoseće karoserije umjesto klasičnog okvira? Ni manje ni više nego Vespu!!! Jednu malu zvrndu koja je osvajala emocijama!
Ali znala pretvoriti iu zvijer kada se to od nje tražilo.
Da bi ušutkala glasove kako je spora, Vespa je 1949. godine pod vodstvom pilota Gina Capanna dostigla brzinu od 161,145 km/h. Radilo se o Vespi od 125 ccm koja je bila opremljena oklopom i modificiranim motorom i koja je bila normalne visine.
A 09.02.1951. godine, na Vespi opremljenoj još učinkovitijim i sniženim oklopom, s dvocilindarskim agregatom od 124,69 ccm i dva rasplinjača Dell'Orto, snage 19,5 KS pri 9500 o/min postignuta je brzina od 171,102 km/h. U mješavinu je još dodano 12% alkohola. Pilot koji je upravljao tom jurilicom zvaose Dino Mazzoncini. Neki izvori tvrde da je nakon nekih dotjerivanja, kazaljka brzinomjera istog motocikla pokazala 180 km/h. Impresivni podaci, zar ne?
Moglo bi se i imalo mnogo toga, ali priču, nažalost treba privesti kraju.
Ostaje činjenica da je ovih 60 godina postojanja ušla u mnoga srca, u mnoge garaže, osvojila je 1980. godine 2. mjesto na utrci Paris-Dakar, preplivala je La Manche...
U svojoj dugoj povijesti, iako nije bila uvijek najljepša a ni najelegantnija, jedno joj se mora priznati! A to je da se najbolje snašla. Jer se uspjela održati visoko na piadastalu potukavši sve svoje konkurente iz 50.-ih, 60.-ih, pa i 70.-ih godina. Spomenimo Lambrettu, Zundapp Bellu, Goggo-a, NSU skutere, Ambrosini, Agrati, Parillu... Nitko od njih već dugo godina ne izlazi sa proizvobnih traka. A pogodite tko je još uvjek aktualna ljepotica koja se uporno ne da? Pa Vespa , naravno.
Iako se nagađa da će proizvodnja modela PX, direktne nasljednice V 98, prestati 2007. godine, da legenda i dalje nastavi živjeti i sa lica mjesta nastavi krojiti svijet, pobrinut će se modeli LX, GT i GTS. Koje li ironije! Bezvezni euro birokrati sa svojim eco normama, kada već nisu konkurenti, malu PX žele poslati u povijest! Ali vrlo teško, jer toliko ih je, uključivši i one prve modele, na cestama da će još dugo ove vesele cvaje ispuštati prekrasan, mirišljavi plavičasti dim koji i nije toliko štetan, bar ne za nas Vespoljupce!
I da , umalo sam zaboravio...
Draga naša Bella Macchina sretan Ti 60. rođendan!
Zaista se dobro držiš za svoje godine!
